U šumarstvu je najteže biti – žena

Posted on 24 July 2018

Anabela, Daria i Emina upornošću i trudom dokazuju da se isplati biti šumarka

Anabela, Daria i Emina upornošću i trudom dokazuju da se isplati biti šumarka, a njihovom ih je zvanju privukla ljubav prema prirodi

„Najljepši trenutak u šumi mi je susret sa životinjama. Tko se može pohvaliti da mu je uobičajeno vidjeti srnu i zmiju u istome danu?!“, kaže Emina Zahirović, referentica plana i analize u ŠPD Srednjobosanske šume, odgovarajući na pitanje što je najviše ispunjava u poslu kojim se bavi. „Htjela sam biti pravnica, a šumarstvo sam upisala sasvim slučajno. Iskreno, nisam ni znala što upisujem, a kroz fakultet sam zavoljela struku“, nastavlja Emina.

Ova mlada šumarka je, baš kao i njezine kolegice Anabela Glibić i Daria Sesar, zaposlena u ŠPD Srednjobosanke šume. Njihov direktor Eldin Delić, odgovoran za integralnu zaštitu i ekologiju šuma, pun je riječi hvale za svoje mlade suradnice.

„Među rijetkim su ženama u našoj firmi koje sigurnom stopom gaze i odrađuju šumarski posao. Izvrsne su na terenu, odrađuju baš sve šumarske poslove tamo, a karakterizira ih i ženska temeljitost pri pisanju bilježaka i izvještaja koju mi muškarci, moram priznati, nemamo“, ističe Delić.

Susreli smo se u šumariji Fojnica koja se nalazi u sastavu ŠPD Srednjobosanske šume jer nas spaja ista priča, a to je WWF-ov projekt „Održivo gospodarenje šumama“ koji financira proizvođač skandinavskog namještaja IKEA.
Ova je priča započela još 2011. godine, a nakon certificiranih 56.000 hektara u šumama Tuzlanskog kantona, projekt se nastavio kroz razvoj FSC standarda za Bosnu i Hercegovinu i podizanje svijesti o važnosti propisa o drvnoj građi EU. U projekt su uključeni i Bračko Distrikt, Federacija BiH i Republika Srpska, a uz certificiranje šuma u Srednjobosanskom kantonu, WWF potiče i dijalog u vezi donošenja novog zakona o šumama za Federaciju BiH. Nadogradnja alata za identifikaciju šuma visoke zaštitne vrijednosti (HCVF) je bila glavna poveznica s našim sugovornicama, koje su sudjelovale u procesu pripreme njihove tvrtke za FSC certificiranje.

„Certificiranjem štitimo ono što imamo, da se to koristi generacijama. Ja ovdje radim četiri i pol godine u šumariji. Kad sam radila certificiranje, upoznala sam lokalnu zajednicu, došla na neka mjesta koja sam prvi put vidjela, upoznala se s ljepotama kraja. To je ona ljepša strana prirode“, ističe Emina. Zapravo, riječ je o postupku kojim se osigurava da se šumama gospodari održivo uvažavajući načela očuvanja njihove bioraznolikosti, te da se te mjere primjene u svakodnevnom gospodarenju šumama koje u taj proces uvodi i interes lokalnog stanovništva.
Najbolji način da prepoznamo je li proizvod koji kupujemo napravljen od certificiranog drva je FSC logo.

Prepoznaju li ga ljudi u kraju?
„Ne“, jasna je Daria. „No mi smo ti koji moramo podići svijest da šumu ne trebamo samo koristiti već i ostaviti za naredni naraštaj. U cijeloj BiH šumari su nekako potisnuti, na negativnom glasu. Mislim da se s ovim procesom certifikacije dižemo na viši nivo“.

Anabela dodaje kako su same doprinijele da se za FSC logo čuje. „Puno smo podigle svijest i među našim poznanicima, koji sad razlikuju proizvode s certifikatom, baš zbog našeg rada na tome. Ljudi su se počeli više zalagati“, zaključuje ova šumarka čiji je san bio da postane – frizerka. „Međutim, kad sam se upisivala u srednju školu, moji su roditelji imali drugu viziju i htjeli su da idem i na fakultet, da imam bolje uvjete života. I dali su mi mogućnost da biram… Došla sam u srednju školu, gdje sam vidjela da postoji i šumarska škola. Ravnatelj mi je ispričao priču o šumarima kao ljudima koji su na terenu, obilježavaju stabla, susreću se s drugim ljudima. U tom mi se trenutku to učinilo lijepim, a kasnije mi je sve bilo još ljepše. Nakon dva mjeseca škole imala sam se mogućnost prebaciti u drugu školu, ali ništa me više nije moglo odvojiti od šumarstva. Da ponovno biram, isto bih izabrala“.

Znači li to da bi i svojoj djeci preporučile da krenu stopama majki?
Dok Emina i Anabela potvrdno klimaju, Daria, jedina majka među njima, spremno odgovara: „Ja ne bih!“ Zanimljivo je da takva tvrdnja dolazi od jedine među našim sugovornicama koja je ciljano upisala srednju šumarsku školu kojoj ju je privukla priroda i osjećaj slobode u tom poslu. „Iz ljubavi prema biljkama upisala sam šumarstvo, ali kada sam krenula na master studij, malo sam se odmaknula od klasičnog šumarstva, pa mi je i u poslu prijalo raditi na WWF-ovom projektu certificiranja, gdje sam vidjela što sve to znači, za razliku od šture teorije koju učimo na fakultetu.“

Pričajući sa žarom u očima o poslu koji obavlja, Daria ostaje nedorečena nakon tvrdnje da ne bi voljela da joj dijete krene njezinim stopama. Ubrzo slijedi objašnjenje:
„Šumarstvo nije toliko bajkovito kao što je nama prikazivano kad smo bili mlađi. Sada su drugačiji uvjeti, drugačije je stanje u zemlji. Radije bi preporučila djetetu da bude profesor, da uči strane jezike, jer unatoč svoj ljepoti na terenu, svježem zraku, biljkama i životinjama, šumarstvo je zamoran posao, naročito za ženu. Kad je ljeto, kad se radi doznaka, dolazite kući kasno, imate i obiteljske obaveze i to je za ženu izuzetno naporno. I zimi je teško na terenu. Ljeti vas često grizu komarci ili ose, pokupite krpelja...ne bih to poželjela svom djetetu! Mene roditelji nisu usporavali u odlukama, nisu imali problema s mojim izborom, a nemaju ni danas. No ja to ne bih poželjela svom djetetu“, iskrena je.

Sve su tri djevojke referentice za plan i analizu u ŠPD Srednjobosanske šume. Kako kažu, referent za plan i analizu je osoba zadužena za doznaku stabla, izradu projekata, sudjelovanje u izradi planova, što znači da se predlaže nadležnima što bi se moglo raditi u narednoj godini kada je u pitanju šumsko-uzgojni rad. Doznaku smatraju najstručnijim dijelom svog posla, jer to je onaj trenutak kada obilježavaju stabla koja će se sjeći u sljedećoj godini.

Dok su Anabela, Emina i Daria zadovoljne poslom koji rade, njihov profesor Mersudin Avdibegović, inače stručnjak na spomenutom projektu IKEA-e i WWF-a, koji vodi cijeli proces certifikacije i formiranje radne grupe za certificiranje na nivou Bosne i Hercegovine, priča o rezultatima istraživanja „Motivi i razlozi upisa studenata na šumarski fakultet“ koje je upravo provedeno na Univerzitetu u Sarajevu. U pravilu fakultet upisuje relativno ujednačen broj muškaraca (60%) i žena (40%), što nas donekle iznenađuje znajući da smo se i okupili zbog razgovora s tri nedavno zaposlene dame. No ono što profesor Avdibegović naglašava je odgovor studenata na pitanje što očekuju poslije okončanja studija, – tj. smatraju li da će dobiti posao u struci!

„Ne ide to tako lako! Polovina anketiranih studenata kaže da je potpuno sigurna da će dobiti posao u struci, vjerojatno ne znajući da se u ovom trenutku oko 50 diplomiranih studenata šumarstva nalazi na burzi rada u samo dva kantona. Veoma sam zabrinut podacima do kojih smo došli u ovom istraživanju“, kaže profesor Avdibegović.

Razlog više da naše sugovornice budu sretne, jer su dobile posao za koji su se i obrazovale. Izlazimo da se zajedno slikamo ispred tvrtke u kojoj rade. Dan ranije padala je kiša i dosta je mokro, pa biramo kuda hodamo. Tako vjerojatno paze i kamo će stati u šumi, dok obilaze teren. U čizmama…

„Koja vam je najdraža obuća?“, pitam, uvjerena da će čizme ili gojzerice zauzeti prvo mjesto.
„Štikle“, jednoglasne su! Iako šumarke, uvijek će ostati – žene.

Petra Boić Petrač, WWF Adria

Emina, Anabela i Daria

Daria i Anabela

Tri šumarke u društvu svog šefa Eldina Delića i profesora Mersudina Avdibegovića

Saznajte više o programu šuma

U šumarstvu je najteže biti – žena

Share This!